Urednik iz prve uredničke lige

Kad je 2. srpnja službeno objavljena vijest da nas je „Miljenko Jelača, radijski voditelj, glazbeni publicist, kritičar i pravni stručnjak, napustio u 77. godini“ njegova publika, slušatelji, čitatelji i brojni kolege ostali su, posve prirodno, u šoku.

No, govoreći iz osobne perspektive, kakav osjećaj u vama može pobuditi vijest o odlasku čovjeka koji vam u dobroj mjeri obilježi formativno razdoblje, a potom vas godinama poslije, s pozicije urednika glazbe u Vijencu, predloži kao suradnika? Osjećaj bolne praznine, dakako, ali na koji način? Kao kad vas iznenada napusti prijatelj... ili omiljeni profesor? Nažalost, geografska udaljenost od Zagreba do Dubrovnika donekle se ispriječila na putu uspostavljanja svakodnevne bliskosti. S druge pak strane, „profesorski“ odnos neprikladna je metafora jer on uvijek podrazumijeva stanovitu dozu formalizirane krutosti, o čemu dakako nije bilo govora. Uostalom, i popularna glazba, ta predivno elastična forma, po definiciji je negacija krutosti i afirmacija različitosti. Razgovor o glazbi s urednikom koji je nakupio šest desetljeća iskustva, s eruditom koji voli i dubinski razumije popularnu glazbu i kulturu, uvijek je bilo čisto zadovoljstvo.

Svaki vrstan radijski urednik i novinar – a takvim će Miljenka Jelaču pamtiti nekoliko generacija slušatelja Radija Zagreb i Hrvatskoga radija – u radu je s lakoćom zahvaćao mnoštvo ukusa ne odričući se pritom autorskog karaktera / Snimila Maja Nodari

Svaki vrstan radijski urednik i novinar – a takvim će Miljenka Jelaču pamtiti nekoliko generacija slušatelja Radija Zagreb i Hrvatskoga radija – u radu je s lakoćom zahvaćao mnoštvo ukusa ne odričući se pritom vlastita autorskog karaktera. Suvremenom konzumentu, kojemu se u eri društvenih medija sva glazba svijeta uz pomoć dva klika nudi kao na pladnju, možda je teško i zamisliti nekadašnju radost otkrivanja novih imena u (primjerice) kultnoj emisiji Po vašem izboru. No što su nekadašnje specijalističke radijske rock-emisije i radijski i TV-eter bili ako ne svojevrsni old-school internet, ali s ključnim dodatkom: zahvaljujući urednikovoj sugestivnosti, u radijski program utkana je i emotivna dimenzija. Barem na sat vremena voditelj je prijatelj kojemu vjerujete.

Jelača je pripadao takvima: urednicima iz prve uredničke lige. Naravno da bismo rock-klasike The Doorsa, antologijske dosege Drage Mlinarca, pomaknutu divotu ranih King Crimsona, sugestivnu vokalnu „rašpu“ Joea Cockera ili uglazbljenu poeziju Leonarda Cohena otkrili prije ili poslije, možda iz novina, ili iz kakve prevedene glazbene enciklopedije, ili iz neke druge emisije, domaće ili strane. No mnogi će, primivši u ruke album Morrison Hotel (ili pak Mlinarčev LP Sve je u redu, snimljen davne 1978), nekom vrstom uvjetnog refleksa, u sjećanje dozvati koncizne i karakteristične najave „urednika i voditelja“. Onoga za koga vam se čini da u tom trenutku ima najvažniju ploču na svijetu koju želi podijeliti s cijelim svijetom.

Miljenko Jelača rođen je 28. studenog 1946. u Zagrebu, a njegov radijski život počinje već u gimnazijskim danima u prosincu 1961, nakon što je kao mladi slušatelj emisije Po vašem izboru Radija Zagreb točno odgovorio na nagradno pitanje o suradnji Gabi Novak i Ive Robića na ondašnjem Zagrebačkom festivalu i tako postao dio rotirajućeg uredničkog kolegija. Tri godine poslije, u vrijeme velike zagrebačke poplave (kad se trebalo iskazati u posebno prilagođenu „poplavnom“ glazbenom programu) angažiran je kao stalni vanjski suradnik. Od 1965. vodi emisiju Muzički automat, a 1966. priprema, kako je pojasnio u prošlogodišnjem razgovoru za ­Vijenac br. 711, „ponoćni radio show, emisiju ­Dobra večer Beti. Voditeljica je bila pjevačica Beti Jurković, scenarist TV-urednik Milan Grgić, stihove pjesama pisao je Ivica Krajač, a glazbu je skladao i aranžirao za revijski orkestar RTZ-a Alfi Kabiljo.“

Potkraj šezdesetih postaje dio ekipe Taxija za Babilon, radeći i na prijenosima festivalskih događanja. Od sredine sedamdesetih stalno je zaposlen djelatnik nacionalnog radija, no dotad je već stekao ugled jednog od najmarljivijih i najpedantnijih voditelja i glazbenih suradnika. Afirmirao se i kao pravni stručnjak s područja autorskog prava i intelektualnog vlasništva. Jelačino znanje, glazbena širina i iskustvo prepoznati su i u našoj ključnoj izdavačkoj kući Jugoton, gdje se dokazao u ulozi glazbenog producenta. Početkom 1980-ih u Ohridu upoznaje uglednu urednicu Radija Dubrovnik Maju Nodari, koja će mu postati suprugom. Ljubav i obitelj 1984. odvode ga u Dubrovnik u kojemu – dodatno šireći obzore – radijsku karijeru nadograđuje i kritičarskim radom, sve se više baveći i ozbiljnom glazbom. Na Radiju Dubrovnik pokrenuo je i mozaičnu emisiju Euroradio, koja mu je donijela nagradu Europski krug „za doprinos razvoju demokratskih vrijednost putem javnih medija“. U eteru se istaknuo i za trajanja Domovinskog rata, kao član „ratne“ novinarske ekipe Radija Dubrovnik. Bogato novinarsko, uredničko i voditeljsko iskustvo još je jednom 1993. odlučio pretočiti u specijalistički radijski format. Vraćajući se omiljenom području, rock-glazbi, emitira više od tisuću jednosatnih nastavaka radijskog ciklusa iz serije Ozvučena povijest rokenrola.

Zapravo, nije neobično da je Miljenko Jelača aktivan ostao do sama kraja; pripadao je rijetkoj vrsti osobito posvećenih ljudi koji nisu priznavali granice između „privatnog“ i „profesionalnog“. Strast prema glazbi pretvorio je u životni poziv, pa se zato i praznina koju je za sobom ostavio čini još većom, bolnijom.